|
|
| < | veljača, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Profil Saša Karasek | Napravi svoju značku
Ime:
Imam
Prezime:
Imam
Škola:
Eihh gdje su ti dani...
Starost:
Neki kažu puno više nego što je, ('aj nek' im bude) u rangu s Isusovim magarcem
Slušam:
Mamu, tatu... ( aha, How Yes No! )
Hip Hop i Rock - znam, znam, strašna kombinacija... Al' eto!
I naravno svoju dragu!!!!!
Status:
Sretno zauzet i oduzet
Sretno zauzet i oduzet.
Za pogled slike u normalnoj veličini, klikni na nju.....
Kuća na moru,
skupi auto,
zlatni lanac,
...Nije da imam išta od toga, al' dobro zvuči...
Živim u najljepšem malom gradu (tak' bar kažu)
možda je najljepši, al' definitivno je najdosadniji, najmorbidniji, i grad bez imalo budućnosti.
Grad u kojem nitko nema svoje brige pa mora brinuti o tuđem životu, svatko svakoga ocrniti, uzdizati sebe, a zapravo su svi nitko i ništa.
Jedina svijetla točka u ovom gradu je i ono malo sunca što ga obasja....
Ma za izbjegavati najbolji!!!!!
Što još reći o meni, kada sam sve tako krasno napisao, osim, da me je bolje dvaput izgubit' nego jednom naći. I da bi me svaka majka za zeta poželjela, ali njihove kćeri nikako da to shvate...
MSN:calle-putana@hotmail.com
00). Moje male odaje
01). M a t e a
02). Skanta
03). Wessco
04). Rafo & Seljo
05). Blanka
06). Tena
Jebote koliko vas ima:
Malo o horoskopu:
JOHA (18. ožujka – 14. travnja) Kelti su vjerovali da joha povezuje muške i ženske principe i pomaže stvoriti ravnotežu. Također, često su od ovog drveta izrađivali magična svirala, a jedno vrijeme bio je zločin srušiti deblo johe jer se vjerovalo da se tad duh iz debla osvećuje paljenjem kuća. Po irskoj legendi, prvi je muškarac bio stvoren od drveta johe.
Ljudi rođeni u znaku Johe su snažni, vole avanturu i spremni su sami utabati svoj put, što znači da često ostavljaju prijatelje i rodbinu iza sebe. Vole sami voditi svoje bitke i imaju hrabrosti za to. Duh im je nemiran i neumoran, a natjecanje normalna, svakodnevna pojava. Ovi ljudi ruše granice i istražuju nova prostranstva. Entuzijasti su, ali mogu biti sebični i nepromišljeni, čime si često stvaraju neprijatelje. Imaju sarkastičan smisao za humor i često će u društvu izigravati klauna. Vole preuzimati rizik, šarmantni su i nježni, pa su omiljeni u društvu. Otvoreno kažu što misle. Strastveni su i uvijek otvoreni za ljubav, pa se često vežu vrlo rano u životu.
... – i ove noći opet sam sam,
Sam, bez tebe, bez tvog zagrljaja,
Bez tvog lika.
A ti???
Tko zna gdje si sada...-što radiš???
I da li me se ponekad sjetiš,
Iako ne mogu biti s tobom, dozivam te u mislima,
Preklinjem te, molim;
Osjećam te u dašku vjetra,
Ljubiš me poput nježnih latica ruže,
Ljubi me žešće i žešće.
Poput bure što dolazi...
Neka naša tijela budu užarena poput divlje vatre,
I neka nas tada oluja odnese
u nebeska prostranstva.
Gdje ćemo biti sami, ti, ja i zvjezde...
Matea, ljubavi, volim te najviše na svijetu!
Tako to biva, kada te jedna zapreka u životu sruši i pregazi. Kada vidiš da ne možeš djelovati pa ti samo preostaje pokleknuti i nadati se, nadati i nadati...
Ne preostaje ništa nego jednostavno prepusititi se mislima i papiru....
Što svaki pojedinac na ovome svijetu predstavlja? Neku ravnotežu među ostalim ljudima? Ima li neku funkciju, zašto mu je podaren život, kakvi su životni putovi i interesi – ma koja je istinska zadaća ljudskog bića na ovom okrutnom svijetu?
Dosta sam pisao o tome, kakvih ljudi ima među nama. Kako su cinični, nepromišljeni, posesivni, odvratni, neuračunljivi i dvolični. I svatko će tako reći za osobu koja mu u životu ništa ne predstavlja. A koliko je tek fascinantno kada zapravo krenemo od sebe. Svoje ličnosti, svoje karakternosti, svojih postupaka… Dali sebe vidimo u pokojem od prije spomenutih epiteta? Možda i ne, možda se nitko takvim se smatra. Jer nitko nema petlje tako što sebi priznati. Ali trebali bi, trebali bi malo pogledati svoje postupke, svoju prošlost
(i suočiti se sa stvarnošću, a ne zavlačiti i muljati sebe i sve oko sebe Jer prvenstveno ne zaslužuju to ljudi oko nas). Ooo da definitivno bi trebali. A tek tada krojiti slike i vizije drugih ljudi. Dakle počnimo od samih sebe. Pa kada se pokažemo svijetu kao dobra i zrela osoba, možemo se upuštati u tuđe živote i životne odluke, ponašanja i postupaka ostalih pojedinaca! Svi se mi želimo predstaviti u najboljem svijetlu ljudima kojima smo okruženi. Dali je to ispravno, dali je to cijena prijateljstva i ljubavi ako smo i sami svjesni da nismo ni izbliza takva osoba, takav karakter! Mnogi govore kako život ima ružne i gorke strane, a dobre rijetko kada gledamo. Zapravo kada sjedneš i razmisliš shvatiš koliko malo, gotovo da i nema dobrog čovjeka, dobre duše. A kada upoznaš takvu osobu, koja nema što ne bi dala za tebe! Koja ti se 110% posveti, prepusti, sve ti pokloni, što zaslužuješ pa čak i ono što ne zaslužuješ! Kada ti vjeruje, a ti to povjerenje izigraš, jednostavno se prepustiš onom lošem, začaranom krugu koji se nalazi u svima nama. Nesvjesno počinješ raditi grešku za greškom, ne želiš, a udaljavaš dragu osobu od sebe. Počinješ li tada shvaćati koliko si nemoguće plitka osoba. Kako ne zaslužuješ ni zrno od onoga što ti je ponuđeno i dano. Kada nekoga toliko izigraš, postanu ti svi krivi nitko ti više ne odgovara. Uporno tražiš krivca, a ne možeš ga naći, jer isti taj i jedini krivac leži duboko u nama. Shvaćaš li tada što imaš danonoćno kraj sebe. Kakve osjećaje gaji ta osoba za tebe. Svi će se složiti da svatko zaslužuje onu famoznu drugu priliku. Ali zavrjeđujemo li pak treću, četvrtu… -Pa čak kada se pruži i ta četvrta prilika, hoćemo li znati napokon naučiti lekciju i znati ne kockati se tuđim osjećajima. Jer isto tako nitko ne bi želio da se netko tako poigra našim osjećajima. Ma da to ponekad zbilja zaslužujemo. Ili treba osobu jednostavno otpisati iz života, ponašati se prema njoj kao prema najobičnijem zidu? Ostati đubre do kraja…! Ili se još izdignuti iznad svih i u nadi očekivati i vjerovati u bolje sutra. Dati možda i tu ne zasluženu priliku, kako bi se stvari popravile i izjednačile! Kada uvidiš da je ista ta nepromišljena osoba s početka priče, napokon shvatila što čini, gdje griješi, i svom silom želi izbjeći sve sukobe, nesuglasice i nastaviti živjeti u idili! Znam samo da su nada, vjera i dobar ukus recept za dobar, realan, i učinkovit odnos. Naravno ako je sve iskreno, iz srca, rečeno i napravljeno! E sada ostaje pitanje kako živi, kako se osjeća i nosi sa svime time povrijeđena i izigrana strana. Kako je njoj? Da nakon svega slegne ramenima, prepusti se osjećajima i kaže; bit će bolje....Kada shvatiš da imaš nekoga tko toliko te voli i tko više vjeruje u tebe nego mi sami! To svakako ukazuje koliko bi se trebali promjeniti, jer kada vidiš da se toliko vjeruje u tebe a i sam znaš da to ne zaslužuješ... -Jednostavno, ljubav je jaka dimenzija naših malih života. I treba to poštivati i cijeniti. A kada napraviš nešto loše, i shvatiš koliko si pogriješio. A želiš sve popraviti, onda za neke stvari moraš sam sebe prisiliti na temeljne promjene. Ma ukratko, ljubavne i prijateljske veze treba čuvati kao oko u glavi. I biti jako pametan i dva puta razmisliti prije svake riječi i svakoga djela. Da si više ne dopustiš kiks, i da ne povrijediš voljene i drage osobe. Jer danas-sutra nam se to moeže obiti o glavu. Zapravo životni ciklus, sve veze i odnosi su baš poput partije BELE. Igraj pošteno, poštuj pravila i sve će biti u najboljem redu! Jer kada jednom pogriješiš i pretjeraš možeš ono najmilije izgubiti za vjeke vjekova.
A opet vjerojatno se neke stvari zbilja moraju dogoditi, da se opametimo i shvatimo što smo imali, a opet izgubili! Onaj kome se to dogodi znat će poštivati i cjeniti sve što ima, i više takve greške ne dovoditi, pa čak ni u pitanje, a kamoli stavljati na kocku.........
Ponavljam, krenimo svi od samoga sebe!
Uz dužno poštovanje nastavih s daljnjim pisanjem. A i red bi bio kažu….
Koliko nam u životu zapravo znače naši najbliži? Odnosno naša obitelj. Dali te osobe dovoljno cijenimo, imamo li dovoljno respecta prema njima. Razumijemo li ih, njihova dijela, davanja, ulaganja, trud i ljubav koju nam pružaju.
Svatko će reći da dovoljno cijeni obitelj, i da su starci stari, jadni, glupi i da nemaju pojma o ničemu. A nitko nije u prvi mah svjestan toga da su to naši roditelji sve prošli i da jako dobro znaju kako mi dišemo i kako živimo. Jer su i oni to također prolazili. Ali teško je to shvatiti, nije to samo « Dobar dan ». Neke činjenice počnemo uviđati i razmatrati tek kada se nađemo unutar četiri gola zida. Kada nema nikoga oko nas. Kada nam nema tko dati pohvalu ili kritiku za nešto. Kada napraviš nešto a nema ti tko sugerirati, reći je li to ispravno ili ne…
Tek kada ostaneš sam, počneš shvaćati koliko je zapravo život težak i kako je teško samostalno koračati. Kada nemaš nikoga oko sebe, shvatiš koliko roditelji daju, pomažu, žele dobro – najbolje za nas. No velim nitko to ne vidi dok ne okusi samostalan život. Da oni najdraži, voljeni nisu oko nas. Kad-tad dođe vrijeme rastanka. Može to biti nešto kratkoročno, i na duže, možda zauvijek. Kada znaš da te osobe postoje, a nisu blizu tebe. Svuda su samo ne kraj nas. Čovjeku jednostavno dođe da eksplodira, da dušu malo odmori iako je to u takvim situacijama nemoguće. Baš tada kada ostaneš sam shvatiš koliko te osobe nedostaju u svakodnevici. Koliko nam znače u životu i da su to jedine osobe koje će te pratiti cijeli život, u srcima zauvijek. Kada počnemo osjećati težinu života, snositi posljedice, odgovarati za nekoga, samostalno donositi odluke, stvarati neke povoljne rezultate, stajati iza svakog dijela i riječi. Ujedno samostalno živjeti. E tek tada se može reći da je netko svjestan toga, što su mu roditelji pružali i koliko su se zalagali za svoje dijete. A sve to dolazi kada ostaneš sam kao list na vjetru. Nemaš voljene osobe kraj sebe, nemaš s kime podijeliti svakodnevicu, razgovor, druženje. Kada te nema tko pogurati kada treba, kada je teško, nema ti tko udjeliti pokoju riječ utjehe, podrške, moralnosti, pokoji savjet. Nikada tražiti i zahtjevati ono što drugi imaju i posjeduju, nadmjeravati se s nekime. Zadovoljimo se onime što imamo jer darovano je od srca i s ljubavlju, ujedno i sama ljubav je najveći poklon. Samo to malo tko zna cijeniti, jer ljudi su oholi i prokleti i uvijek i uvijek žele više i nikada nije dosta. Danas se samo gleda na materiju i slične stvari. Tko još zna cijeniti osjećaje?! A da se ne igra njima, da ne povrijedi?!
Pozornost – kao sastavna osobina svakog života.
Svi mi želimo na neki način privući pažnju odnosno pozornost…
Ponekad se to izvodi vrlo temeljito u biti više onako u hodu, ali praktično. Pokušavamo je na raznorazne načine privući u mnogobrojne svrhe. Tipa, izvođenja gluposti da bi bili u centru pažnje. Neki to rade da se pokažu nedostižnim osobama a neki pak, čisto da bi na neki način zadivili ljude oko sebe. Zapravo zafrkavati se, pokazivati sram, odnosno koliko ga nemamo, šaliti se na vlastiti račun, nasmijavati ljude oko sebe, raditi kojekakve sprdačine. Omalovažavati samoga sebe u neku ruku, što danas i prolazi, što je vrlo zanimljivo.
Da li uvijek treba privlačiti pozornost, smišljati spačke, praviti se većom budalom nego što jesmo?!
Pa objektivno gledano bilo bi to sasvim O.K., i u redu. 'Ajmo reći, tako podizati atmosferu, koja tada nije na razini kojoj bi trebala biti…
No, treba imati granica kod zafrkancije, treba znati kada stati. A ne krenuti, vidjeti da naša velika domišljatost prolazi i valjat' ga do jutra. Jer ljudi ni ne shvaćaju da je to ispočetka u redu, al' kasnije to već prelazi sve granice. Ono što se u početku čini zabavljanjem i zafrkancijom, kasnije prelazi u vrijeđanje a da toga nismo niti svjesni, dok se ne osjeti na vlastitoj koži.
U biti svaka zafrkancija na nečiji račun je vrijeđanje, samo što ti prođe jednom, dvaput, triput…-poslije to već počne smetati. A tu su ljudi pomalo skeptični.
Smiješno je dok se drugoga dira, a kada se na nekoga lično pređe, ta zafrkancija dobiva neku sasvim drugu dimenziju, neki sasvim drugi tok daje priči.
I tu sada može doći do nepotrebnih verbalnih a i fizičkih sučeljavanja. A da se malo osvrnemo oko sebe primijetili bi da takvih slučajeva ima puno, previše. Koji samo otežavaju tok druženja, prijateljstva. Ljudi ne shvaćaju kakve sitnice narušavaju povezanosti između dvije osobe. Pa u qurac, svi smo mi od krvi i mesa, grijeh smo si uzeli za pravo i olako ga rabimo. Pa se takve sitnice poput spuštanja pretvaraju u sitne prepirke, kasnije i velike svađe. Što nepotrebno dovodi do razilaženja osoba, jednostavno okretanje leđa drugoj osobi. Samo zbog potencijalnog podizanja raspoloženja, mrtve atmosfere…
I tu onda baš dolazi do onoga; želiš što bolje, napraviš najgoru moguću stvar. A ljudi ne znaju cijeniti trud, doduše koji je nerijetko pokazan na krivi način. Ali s najboljom namjerom.
Pa krenu priče, prije smo si bili jako dobri – al' on je meni…, napravio je ovo…, htio je…, iskoristio je moju dobrotu…, on je mene odjeb'o, ne ja njega i tako dalje i tako bliže. Ljudi su vrlo paranoični, cinični i jako primitivni, samo to nitko ne želi pokazati i predstaviti se tako. Žele ponekad biti ono što jednostavno nisu i nikada neće moći biti. Uglavnom sve se svodi na svakakve varijacije i malverzacije, no i to je jedan udio svega ovoga. Svi smo mi ponekad jako čudni, ali i dalje samo maleni laici ovog okrutnog svijeta. Da ne dužim svima je to jako, jako poznato! Svi smo se barem jednom ili više puta našli u sličnoj situaciji. U principu, moglo bi se reći da se ponekad pri takvim događajima nađe pokoja doza ljubomore…
Ruku na srce, iako se priča svodi na zafrkanciju, ljudi su toliko, tako reći sebični. Ma da ta famozna zafrkancija i nema određeni cilj i svrhu, svejedno dođe do razmirica. I naravno u afektu svašta kažemo ne razmišljajući. I nakon prospavane noći shvatimo da smo i mi samo makar večer prije povrijeđeni i «ranjeni» pogriješili, nekim svojim djelima i riječima.
Ali uvijek postoji druga šansa, otvorene solucije rješenja, razgovorom, pričom. Dolaskom da zajedničkog zaključka i poante na obostrano zadovoljstvo.
Samo mnogi to ne vide ili ne žele vidjeti. Pa samo «dignu surlu» kao, povrijeđeni, ne žele više stati toj osobi pred oči. Iako je svijena da su puno toga zajedničkim stopama riješili, napravili, prošli…
Svi se tada počnu bazirati na tu famoznu svađu, i tu prekriže ruke. Ne žele napraviti prvi korak ka pomirenju, ma da je to povrijeđena strana. Jer kao što ja njemu / njoj imam prilaziti on / ona je mene osramotio. No, nitko ne shvaća da bi tim dolaskom i pokušajem razgovora pomirenja se pokazala kao još bolja osoba i samim time još više dodala drugoj strani soli na ranu. Još više nabijati grižnju savjesti…
Nadalje, svi u tom trenu vide svađu i razmirice. A ono što se do tada događalo između te dvije osobe, što su sve zajedno proživjeli, za što su se borili, gradili čvrst i neuništiv odnos. I onda nakon tako nečega dopustiti da jedna sitnica sve razruši. Dozvoliti da kap prelije čašu?! Pa, hallo, ljudi razmislite malo, ništa ali ništa nije vrijedno rušenja jednog čvrstog odnosa. Pa čak ni te suvišne i nepotrebne svađe......
Sjetimo se samo onoga lijepoga što se događalo prije tih svađa i razmislimo, je li to vrijedno svađe i udaljavanja, mislim da nije, i da će se svatko tu samnom složiti!!!!!
Kratka vizija, što sve može privlačenje pozornosti učiniti… zato treba dvaput promisliti nakon svakog postupka. Jer kako rekoh ljudski je griješiti, ali isto tako i praštati. A samim praštanjem pokazujemo i dokazujemo koliko smo velikog morala i ujedno velikodušni………
Sve vaše riječi su suvišne. Jasno je i bez:
furaš fens - slušaš dance - na mene iskaljuješ bijes, tijesno je!
Paracin provincija, k'o noćna mora:
koncentracija diesela na kvadratnom metru nigdje gora,
a od skora je fora: kožna jakna + "Diadora" ...pravda nije sporna, al' je neosporno spora...
Pa živim kako se mora. Nema prilika za klinca iz komšiluka: eho podsmijeha i, kao utjeha, lirika.
Velika razlika između naših svjetova: vi ste finjaci - za vas smo ortaci i ja bezveznjaci, ludaci, uličari... -vi baš ne kontate urbano?
Ni ja ne kontam city-klub, pa ne znam što je moderno.
Sve što imamo je kontra i srednji prst u ime revolta i bunta.
Omladini Paracina svijest i dalje kunta. -...ovo je za nas i za sve druge male gradove,
za sve našminkane gadove i smradove!
Zatvaraju nas kub na foru "jebeš propalice!" -...trikovi i smicalice da nas šutnu na ulice...
I dalje furamo svoje: hardcore, bez zvuka mekoga!
Serite i vrijeđajte, al' samo taknite nekoga! Kakvi su -takvi su, moji su! Dajem život za svakoga!
Seljačine, niste vrijedni ni pogleda prijekoga!
Ja sam sve što kažete da jesam - i još gore od toga! ...i da nisam - ipak jesam. Što imam od toga?
Kažeš: dranker - đanker - fikser i tabletičar, izrod devedesetih, sektaš, apokaliptičar... U kurac krasan! Kosinice-ženice, što šire zenice, u čudu slažu rečenice trača...
Šta smisliš - to lupiš. Da sve pare skupiš,
srce imaš ili ga nemaš - to ne možeš da kupiš… Opet ništa se ne mijenja. Osim silnog razočarenja, svaka sitnica me skenja. U nikog nemam povjerenja. Zar da slijedim tuđa uvjerenja? Ako mora tako - doviđenja!
Čekam epilog uništenja svih budućih pokoljenja... Suočen sa teškim lažima u službi vašeg režima, neću skidat' kapu zvijerima i ratnim profiterima, nekim ljudima sa mudima, drugim ljepljivim prstima, herojima u skupim kolima, kao i njihovim poltronima! Gradom hodaju odrpanci, kučke, šaneri, pijanci... Klinci djeluju k'o stranci, jer ih kite zlatni lanci. Kćerke mamine i tatine i ne znaju što su batine: drolje vuku vucibatine, od bronce pa do platine... Homiće - nastrane mladiće uvijek gledam ispod oka. Što me mrzi takva stoka - stvarno zaboli me đoka. Da dušu spasite od uroka i zbrišete od poroka, spremite brdo novčanica, pa pravac kod proroka. Pročitat' ću niz splačina - novih novina iz novina. Gledat' ću slike jebačina k'o neka matora seljačina. Znat' ću razloge ludila što idila nije pobijedila. Koja vam sila daje krila? Gdje se to istina sakrila? Bogati čale i njegovi drugari opštinari nam skaču po kari, pokvareni k'o karijes, i nitko ne mari za nas bijes... I mi smo nečija djeca! Budući ljudi! Ludi svijet nam sudi po našoj garderobi a ne po ćudi... A mene sad startaju neka nova lica na ulici. Pa gdje ste do sad, pičkice? Salonski pederaši, crvene cipelice, fensi-ribice a ja sam isti, ne mičem se, dičim se!!! Svi moji ljudi, znate k'o ste… Ta stoka što nas mrzi nek' popizdi od zavisti! Uvijek isti: pred Bogom čisti, sad prvi na top listi
- zamisli……………………………………………..
…-Nova poznanstva, nova lica, nove dogodovštine, novi počeci, novo otvaranje samoga sebe.
Sve bi to bilo, ukratko rečeno, što dolazi upoznavanjem novih ljudi, otvaranje još jednog malog mjesta u nama za nadolazeću osobu.
Svi pri upoznavanju želimo ostaviti što bolji dojam, pokazati se u najboljem svijetlu, dali je to dobar i pravilan pristup? Možda i je, ali je isto tako i apstraktno!
No, da, uvijek postoje iznimke. Gdje se i ja sam mogu ubrojiti, koliko god to bilo narcisoidno.
Jer pred nikim ne bi i ne želimo glumiti i pokazivati ono što nisamo, furati neki sasvim peti đir.
Biti daleko od onoga što i tko samo zapravo mi sami. Uvijek se postaviti i pokazati onakvom osobom kakva smo i inače. Nikada stvarati neki neopisiv dojam.
Radit' što uvijek radimo govoriti ono što mislimo da je u redu. Brijat' na neku zafrkanciju. Ispast što veća budala. Spuštati sam sebi. Baš ono, pokazati se budalom. Čisto iz razloga što ne vidim svrhu, preseravanja, glumljenja nedodirljivog, pokazivati se velikim. A i sami samo svjesni da samo daleko, daleko od tako nečega. Velim, uvijek se predstavljati onakvim kakvi jesmo. Smatram da ćemo se tako više svidjeti toj osobi, nego uzdizanjem samoga sebe i paranjem oblaka nosom (pokazivati vlastitu, ali ne potrebnu umišljenost – pa tko još danas voli umišljene???)…
A sad' kome se to svidi taj će nas prihvatiti, kome se ne svidi, brate, široko ti polje!
Jer nitko od nas ne želi ostaviti onaj prvi (najvažniji) dojam nedorečenim. Nego ga što bolje ispuniti.
Doduše, ruku na srce, ima ljudi koji baš guštaju u preseravanju pri pokazivanju sebe. Samo mi nije jasno, kako ne vide tu pogrešku, uvijek pokušavati biti u centru pažnje, najglasniji, sve oči uprti u sebe. «Jer ja sam faca!» Što, po meni, baš i ne ide u prilog. Iz neke lažne predstave nekoga zadiviti, zašto, čemu?!?
Treba biti ono što jesmo, doći ćemo i mi na red, dobiti priliku pokazati i dokazati kakva su naše viđenja, pokazati svoje mane i vrline. Ehh, da vrline, svatko svoje pokazuje. A mane se dobro i vješto prikrivaju. Za mene je osoba, koja će radije pokazati svoje mane nego vrline. Dati na znanje da nešto, ne ide, ne možemo, ne znamo. A ne predstavljati se velikim glumcem. I to kao jako dobrim glumcem, ma u biti koliko dobar glumac toliko loša osoba. Iznositi kojekakve laži, izmišljanja, razne malverzacije izvoditi i ne znam ti ja, što sve ne. Treba pokazati svoj stav, karakternost, osobnosti. Jer, mislim da se tako najbolje predstavljamo, ne pokazujemo neku nadobudnost i želju za zadivljenjem…
Jer ako se odnos novoga poznanstva nastavi i krene boljim tokom, postane čvrsta karika na lancu. Sva muljanja s početka, kod poznavanja izađu na vidjelo, i koja korist onda od toga?! Dokazati će se samo da nismo ono što smo dali naslutiti i vidjeti s početka poznanstva. Zavaravamo sami sebe prvenstveno, a na kraju krajeva i druge, oko nas. Moramo se truditi dati pravoga sebe u početku, a s vremenom se će to već realizirati. Dobro je uvijek tražiti nove osobe u životu i napraviti mjesta kraj sebe za njih. Jer to može preći u veliko prijateljstvo, koje može duuuuugo trajati, naravno ako se sami založimo za to. Možda bi se i to moglo smatrati životnom svrhom. Kažu koliko daš, toliko ti se vrati! Ma je li to istina ili samo prazne riječi. U principu sve riječi su isprazne. Koje zapravo ništa ne znače, ako samo na njima ostaje. To je samo verbalan oblik pružanja i davanja. Riječi uvijek treba obistiniti odnosno dokazati djelima. Što je kod mene, osobno, na prvom mjestu. Kažem, riječi su isprazne a djela su dokazi naših postupaka…
Davati 110% sebe, za druge, barem ja. Ma da, svi govore kako to nije dobro. U suštini koliko je toliko i nije. Jer treba u svemu tome negdje i sebe pronaći. Za samoga sebe se založiti. Možda ipak sebe staviti na prvo mjesto, osigurati si dobro, a tek onda misliti na ono oko nas. I tražiti kompromis na obostrano zadovoljstvo. MOŽDA?!?!
Ne znam, ali ja sam takav da ću prije za nekoga nešto napraviti, nego za sebe. Pa valjda ima malo pravde da se to vrati. Tko zna?
Vjerojatno je to pogrešan pristup, ali ja drugačije ne znam i ne želim. Kako rekoh ja ću se potruditi za drugoga i pokazati tko sam i što. A druga strana će dati na znanje je li to zaslužila. I dali je vrijedna toga. Moje je mišljenje da ja tu ne mogu ispasti negativac, već samo bolja osoba…. -Eto toliko
Pa neka netko kaže da sam narcisoidan, seljačina, kreten. (čime se i sam smatram) sve argumente mogu uvažiti. Ali pljuvanje i omalovažavanje nekoga tko mi predstavlja životni faktor nulu, u životu, mi apsolutno ništa ne znači i uopće se neću obazirati na to… -kažu; kakav nos, takav ponos. Ja ponosa imam sve manje i manje, jest govna sam već jako dobro naučio, tako da me više ništa ne može iznenaditi. Spreman na sve….
R E V O L T
Dragi Bog je na svoju sliku i priliku počeo stvarati dane…-biljke…-životinje…-LJUDE!!!!!!!
Odnosno jednom riječju SVIJET. Stvorio je ljude i životinje , koje su podosta bili slični. Ljudima je podario dušu i osjećaje, u čemu su se na prvi mah razlikovali od životinja. Nekada je čovjek živio baš kao i životinje. Spavao na otvorenom, pod golim nebom, na raznorazne načine se snalazio pri ulovu plijena odnosno hrane…
No tokom dugog niza godina evolucije, čovjek je mnogo napredovao u odnosu na životinje. No po fizičkom izgledu i dalje je jako sličio životinji da budem precizniji podosta je nalikovao na majmuna! Nakon nekog vremena čovjek se počeo ispravljati i koristiti moždane vijuge u razne korisne svrhe. Gdje se počeo znatno odudarati od životinja i njihovih sposobnosti. Tako je Bog svim svojim stvorenjima dao mogućnost razmnožavanja. Kako bi se svaka vrsta zauzela za svoje i pobrinula za danji razvoj vlastite vrste…
Opće je poznato da je Bog bezgrešan, svemoguć', da ne zna i ne može pogriješiti. Blaženo savršenstvo. No sve te loše, negativne osobine i karakteristike si je zauzeo čovjek. Što bi u prvu ruku već bio prvi počinjeni grijeh.
Zatim se sve više i više počeo bazirati na materijalna dobra i težnju ka boljim financijskim uvjetima i sredstvima. Koja su neophodna za život svakog pojedinca na ovom svijetu. Pa bi se već ovdje čovjek mogao smatrati kao pokvarenom slikom Božjom.
Ljudi su počeli uništavati svijet, ali radeći u svoju korist. Onečišćavati zrak, kojekakvim rafinerijama, tvornicama i slično. Tu je čovjek uvidio profitabilni kapital koji pozitivno utječe na razvoj života. No nije vidio, ili nije htio vidjeti da na taj način uništava zapravo samoga sebe i svoju zajednicu. Uništavanje i zagađenje zraka kojeg na kraju krajeva i sami udišemo. Dakle nije niti trunke mario za vlastito zdravlje, ali važno da se ima neophodnih sredstava na život. A zdravlje kao da se na ulici svakog dana nalazi, no dobro……….
Počeo je obrađivati zemlju, graditi ceste kojekakve objekte u materijalnu korist, uništavati prvobitno stanje planete. Koje možda nikada nije niti trebalo biti narušeno. No sve je to učinjeno kako bi se olakšali putovi života i životnih izazova.
Zapravo, danas, u ovo surovo vrijeme teško je shvatiti dali sve što je čovjek napravio do sada je li to dobro ili loše, pozitivno ili negativno. Teško, gotovo nemoguće je dobiti i znati odgovor na takvo pitanje.
Danas postoje naznake odnosno vjerovanja u reinkarnaciju. Možda je to jedan od putova , da se čovjek popravi, da ispravi sve počinjene grijehe, da bude bolja osoba i učinkovitiji. Možda nam dragi Bog oduzima živote zbog naših prevelikih načinjenih grijeha. Pa nam kroz reinkarnaciju daje drugu šansu za boljim načinom života. Samo zašto; «ne'ko ode mlad, a ne'ko doživi duboku starost»
U principu u pravilu je ispravno što je ljudska ruka mijenjala svijet. Jer je svojoj vrsti omogućila lakši i lagodniji prohod kroz putove života. Ljudski je griješiti, uostalom tko radi taj i griješi. I možda baš zato smo jedina Božja stvorenja kojima je podaren smijeh i ljubav. Jedan Božji dar dobio, (smijeh) a drugi si sami uzmemo zdravo za gotovo. Uzeli smo si za pravo olako i suvislo korištenje i upotrebljavanje nepotrebnih metoda lako moguće zaobilaznog griješenja………………………………..
Inspiracija za post i sadržaj posta je došla na neki 'ajmo reći individualni način. A tekst je s jednom namjerom; čvrsta vjera u Boga, i čovjekovo životno neshvaćanje korištenje tuđih metoda, za bolje snalaženje samoga sebe. Krađa tuđeg, za dobro sebi!!!!!!!!!!!!!!!!!
Ponekad u životu jednostavno moraš reći STOP i stajati iza te riječi!
Ne treba puno, samo koja godina, da shvatimo da jednostavno nitko nije vrijedan neprestanih živciranja i budnih noći, pa niti netko koga ste možda uistinu voljeli, kakva god ta osoba bila.
Dovoljno sam dugo i previše bio vučen za nos. Dovoljno dugo se pravio da je sve šala, zafrkancija. Dovoljno dugo čekao.
Za neke stvari se moraš potruditi. Izazivam sve od sada da malo pruže korak i pokušaju me pratiti…-malo uložiti svoga truda, a ne sve samo dočekati raširenih ruku i ne boriti se a imati. Uvijek očekivati sve i svašta, ne znati cijeniti nečiji trud, i kada se samo mrvica očekuje zauzvrat ostanemo posrani. Jer kao previše tražimo. Sve se svodi na to da što više daješ manje vrijediš, manje te se cijeni, sve si manja osoba. I na kraju krajeva zašto uopće očekujemo išta za uzvrat?! Pa u jednu ruku je to O.K. jer nas nitko ne sili da nešto pružamo, dajemo, to je naša dobra volja. Pitanje je samo koliko će ona druga osoba to znati cijeniti i dali će uopće znati? Ali dobro to opet pokazuje kakva je ta osoba i dali je vrijedna našeg dostojanstva i poštenja.
Već danas je možda kasno za napraviti onu najhrabriju stvar. Konačno reći u lice što koga ide. I što o kome zapravo mislimo. Možda je to na neki način brutalno ali je iskreno. I svatko, tko ima imalo u mozga u glavi će shvatiti da je takav način vjerojatno jedini način da se izađe na kraj s određenim stavovima i nedorečenim djelima. Možda stvarno drugi način ne postoji, možda drugačije ljudi ne mogu, ne žele i neće shvatiti. Sve je to princip pojedinca. Ali zašto onda ako nekome kažemo sve u lice svi misle da smo odvratni, kako možemo tako nešto o nekome reći. Zašto! Ako su to samo naše malene riječi koje pokazuju osobine nekoga. No kažem možda je jedini izlaz, reći u lice što o kome mislimo i sjesti i čekati. Čekati odgovor, čuti kako druga strana argumentira rečeno i učinjeno. Čekati, no ne predugo. Bez obzira bio odgovor pozitivan ili negativan smatram da nemamo za čime žaliti. Sve pokušavamo, sve dajemo. Nema žaljenja. Osim toga kažu; kako posudiš, tako će ti se i vratiti… -Pa valjda ima imalo pravde za ovom okrutnom svijetu!
Ljudi ne shvaćaju koliko jedna rečenica, bezazlenog, krivo protumačenog ili neshvaćenog sadržaja može nanijeti boli. Tako ju olako rabe i često izgovaraju. Mnogo češće nego što zapravo mi sami mislimo. Uvijek treba pažljivo birati riječi, dvaput razmisliti, pa reći i stajati iza rečenoga. Jer jednom kada ih izgovorimo više ni najbrži vlak ne zaustavlja te riječi. Nije važno koliko se dugo znate, dali je to pola dana ili pola života, onog trenutka kada se uhvatite u pomisli kako pomoći nekome, kako zajednički težiti ka bolje i savršenijem ishodu, tog dana znajte, vi ste prijatelji.
Zbog toga i tako teško pada kada netko završi to vaše prijateljstvo. I onda ostaje samo šupljina, uspomena (kojih se rado sjetimo) ali koje nas podsjete da smo izgubili dio sebe zato što onog dana kada ste odlučili da vam je prijatelj, napravili ste mjesto za njega, koje se ne može više popuniti, možemo samo čekati njegov povratak, jer teško, gotovo nemoguće da se to mjesto može nadomjestiti ili zamijeniti. Jer svi smo mi u principu slični a zapravo suviše različiti. Toliko blizu jedni drugima, a ipak jako daleko! Treba li uvijek mjesto one šupljine izgraditi nešto novo, očekivati bolje. Možda, jer ne znamo što nam sutra donosi. A opet možda ipak bolje ne, jer se može ona stara rana otvoriti i više nikada zacijeliti. Trebali se uvijek truditi i pokušavati držati plamen prijateljstva na visokom nivou ako se druga strana ne trudi i ne cijeni naše postupke i uloženi trud. Trebali se i za tu osobu boriti, odnosno umjesto nje uzdizati prijateljstvo? Ma zapravo koga ja zamaram i zavaravam takvim pitanjima. Pa ako nitko ne zna tuđi trud cijeniti, takva osoba nije vrijedna trunke respecta. A kamoli ikakvog povezivanja. Prijateljstvo da i ne spominjem! Živimo od danas do sutra suočavajmo se sa nadolazećim činjenicama i izazovima. Tražimo bolje sutra očekujmo sve u skladu s vlastitim davanjima. Tražimo mrvice i dobit ćemo veće doze poštenja, kažem, ako ga ima….
R E V O L T / R E S P E C T
Svi govore kako nas na svijet donose ptice. I to ni manje ni više nego rode. E ja baš vjerujem da nas donose ševe.
No dobro, da se baš previše ne baziram na ptice…
Nego, s kojim razlogom nas donose?!? Zašto???
Koja je svrha našeg postojanja, kojim povodom zapravo tu uopće jesmo?
Da živimo, učimo, radimo, poštujemo, cijenimo, griješimo, volimo, praštamo i na kraju krajeva suočimo se s dimenzijama života koji nam je podaren! Iako je svatko od nas sve ovo navedeno i daleko više od toga prošao i postigao, dali je to postignut rezultat postojanja?! U principu sve se doima tako jednostavnim kada se gleda s visoka. Ali treba to sve proživiti i suočiti se s time.
Često mi se mota po glavi ( služi za frizuru i da mi ne pada voda u trbuh ) pitanje koja je moja misija života i koliko ona traje, gdje je kraj! Dođe mi da napustim ovu strahovitu «idilu» i nestanem u vidu magle, i samo promatram druge ikone ovog našeg nerazumljivog svijeta kako se bore sa vlastitim životima! Kako padaju, pa ponovno ustaju i kreću u nove uzajamne samostalne ili zajedničke potencijalne pobjede! Da i ja vidim iz neke daleke perspektive kako drugi spajaju kraj s krajem. Život ili smrt; stati i pasti ili dići glavu i boriti se. Ne znam, neka ostane nedorečeno.
Treba li uvijek biti đubre i voditi neku svoju politiku pa tako tražiti uspjeh, biti nedodirljiv, osjećati se najmoćnije i ne zagledati previše oko sebe. Ili pak, hodati spuštene glave, nosom do poda, gaziti vlastiti ponos i jesti tuđa govna koja nam se konstantno stavljaju u usta. I tako očekivati neki dobar i pravedan život, pa kud koji mili moji!
Ponekad dođe onaj odvratan osjećaj koji nas nagoni da sve ostavimo, prekrižimo ruke i nestanemo. A opet, zašto tako, čemu tolike doze pesimizma. Pa uvijek postoji ološ koji bi jedva dočekao da nestanemo, koji bi se kasnije s velikim užitkom nasmiješio i rekao, budala manje kila kruha više! Napokon!
I zato smatram, između ostalog, da baš takvima iz inata i protesta treba živjeti i udisati punim plućima. Pa neka pate, neka trpe, jer ako nas ovaj svijet može trpiti može i to malo nepopravljivih ljudi…
E sad ima tu i ono nešto malo dobročudnih i dragih ljudi, koji nas vole, kojima je stalo do nas! Naši prijatelji, koji su tu uvijek za nas, koji nas smatraju djelom sebe, koji vole, cijene i poštuju nas same i naša djela. I naravno ( u mom slučaju ) vrijedi živjeti za mog malog anđela, kojeg mi je sam Bog poslao u najbolje moguće vrijeme. Kojeg volim cijelim srcem, koji je uz mene kada treba, kada je najteže koji suosjeća i koji zajedno sa mnom proživljava moje najteže trenutke. Ljubavi, hvala!
Za te ljude vrijedi živjeti 150 godina, uživati u svakoj sekundi života, jer, po meni je samo to svijetla točka života i smisao življenja! Kada mislimo da smo gotovi, uništeni, da je kraj. Tada dođu prijatelji i voljena osoba i probude nas iz tog strašnog sna, i pomognu nam da opet samostalno stanemo na noge. Da nastavimo uživati tamo gdje je bajnost prekinuta!
Pomažu kako bi koračali velikim stopama, gledali svijet otvorenim očima i zajedno težili nedodirljivome. Gledati na sliku svijeta očima malenog djeteta, velikog srca, puni hrabrosti i volje za životom. Stvarati nove vizije, vjerovati u sebe i svoje sposobnosti. Uhvatiti se u koštac sa samim životom. Ne predavati se, čvrsto stajati , boriti se do zadnjih atoma, uživati u svemu što nam se pruži, jer neke se stvari samo jednom dožive. I na kraju stati u ring i na svojstven način poraziti vlastiti život. Izaći iz ringa pobjedonosno podignutih ruku i reći pobijedih najvećeg borca…
Tada će svatko znati da je znao živjeti i da je proživio sve! Da takvi ljudi znaju upravljati vlastitim životom...........
Što se komentara tiče, ne želim nikakva pametovanja, ovo mi je malo osjetljiva tema. Pa tko misli komentirati neka bude dostojan pa se pridržava posta! Ili neka pokaže neke svoje predodžbe na navedenu temu. SAMO BEZ SUVIŠNIH I «NEODGOVARAJUĆIH» ARGUMENATA!!!!!
R E V O L T
U početku sve djeluje tako bajno mislimo, imamo sve, postigli smo sva dostignuća.
I baš kada pomislimo da tok života ne može biti bolji, kada sve djeluje savršeno, neopisivo…
Tome dolazi kraj.
Nailaze komplikacije i neki sistemi se počinju polako ali sigurno rušiti……
No uglavnom, hoću reći – kada počnemo misliti svojom glavom, kada počnemo shvaćati filozofiju života. Kada živimo i uživamo u periodu života gdje smo bez brige i pameti. Posjedujemo sve zaželjeno, imamo prijatelje, bez kojih bi život bio podosta otežan. Kada shvaćamo koliko zapravo određene ljude volimo, ne možemo niti zamisliti kako bi bilo da baš te osobe život odvede neki drugim putem. Iako su dovoljno blizu, ta udaljenost djeluje svjetlosnim godinama daleko…
Ali takav je život, prvo nas spaja s ljudima, i baš onda kada nam ne može biti bolje, razdvoji nas od dragih osoba.
Zato treba svaki dan proveden s dragim ljudima iskoristiti koliko god se može, baš kao da je to posljednji susret. Jer možda već sutra ta osoba ode, bez pozdrava, bez oproštaja…
I slijedeći put ju vidimo tek…-Nikada
Ili jednom… ( ehh kad bi mi još bar netko mogao definirati jednom, koliki je zapravo njezin «rok trajanja» )
Svi mi imamo prijatelje s kojima proživljavamo svakodnevicu. Sve je to lijepo dok smo u fazi školovanja ( mislim na srednju školu ), ali što kada baš ti prijatelji odluče nastaviti školovanje, negdje Bogu iza tregera i još 3 kilometra dalje, pa na prvom račvanju lijevo…
Da li se onda plamen prijateljstva rasplamsava ili samo polako utihne?!
U biti poanta je; danas imamo sve, već sutra nemamo ništa, nastavljamo praznih ruku. Borimo se ispočetka, prihvaćamo nove izazove, koračamo novim stazama i putovima …
Upoznajemo nove ljude, gradimo nova poznanstva, pitanje je da li će to opet biti ono staro…
Jer prijatelj ako je pravi, istinski, upoznaje se samo jednom. Jer je jedinstven. A onda sudbina odredi da je došlo vrijeme da nam se putovi raziđu, svatko svojom stranom!
Eto, žalosno, ali istinito. Suđeno je da nam i one najdraže, najmilije osobe samo «prošeću» kroz život. Pa se ti dalje snalazi kako znaš…
I onda je kao život lijep, divan, krasan, aha je, je maunu. Zašto nam se onda ovakve stvari moraju događati?
Zaključak;
Nakon što napisah ovo, krenuh pročitati, jednom, drugi put, pa čak i treći…
moram priznati teška srca da mi je u jednu ruku krivo što sam to uopće napisao, što uopće razmišljam o tako
nečemu. Ali eto, i to je sastavni dio života, koji nas očekuje.
...I sada kada sam sebe pokušavam natjerati da shvatim da je to zapravo baš tako u životu. Stvarno mi dođe da se rasplačem, ali doslovno...
Da će doći period kada ćemo se rastati od prijatelja, obitelji, ujedno dragih osoba, koje su nas vodile i učile da u životu postanemo i postignemo NEŠTO. Istina, u kontaktu se s takvim ljudima može uvijek biti. Ali nikada više, ona zafrkancija, zajedničke borbe, svladavanja kojekakvih uspona i padova, zajednički smijeh kod provale nekog bijesnog fazona. Ma u biti ono predivno provedeno vrijeme… GDJE SU SAD ONI DANI….
Posveta;
Krešo, Veselin, Dario, Jelena, Davor, Mladen, Aleksandar, Gordan,
(ako sam nekoga izostavio, bez ljutnje. Posveta je svim meni dragim ljudima, a oni jako dobro znaju koji su… )
... ... ...
Možda je ovaj post u neku ruku, glup, jadan i bezvezan. Ali meni predstavlja veliku zagonetku. Pa svatko, tko imalo mučne glavom, shvati što je ovaj mladi, neiskusni (životno), prolaznik htio reći s ovih par bijednih slova………………………………………………
POZDRAV!!!!!
R e v o l t / R e s p e c t
Ljubav… mržnja… grijeh… poštenje… brutalnost… omaložavanje… uzdizanje…
Eee da, sve su to elementi koji nas prate u životu! Elementi svakodnevice, sve bi bilo isprazno, monotono, bez navedenoga…
Ljubav – Ljubav je teška, da ne kažem neophodna, ali i slatka životna zagonetka, s kojom se svatko prije ili poslije susreće. Ljubav je igra u kojoj pobjeđujemo i gubimo. Ma kakva bila, ljubav je ljubav… Svaka osoba na ovom svijetu ljubi i voli. Jednom…dvaput…triput…
Ne moguće je ne voljeti, ljubiti. Ljubav nas ispunjava, čini nas sretnijima, pokazivanje emocija. Nešto predivno, davati se voljenoj osobi. Uživati u zaljubljenosti, ma jednostavno sedmo nebo…
Provoditi vrijeme s voljenom osobom, usrećiti tu osobu a ujedno i sebe… - Dopustiti da nas osjećaji ponesu, pogledati besprijekornosti u oči i suočavati se s vrlinama zaljubljenosti… Divan i neizostavni ciklus naših života!!!!!
Mržnja – Khmm, khmm, teško mi je išta na temu ovoga napisati. Mržnja, što uopće pojam mržnja znači?! Koja je najjednostavnija definicija mržnje? Ne znam……….
Ili voliš ili ne voliš!
Kakav je osjećaj mrziti, je l' to ono; ti si meni napakostio... -zbog tebe su mi lađe potonule... -smetaš mi u životu... -stvaraš mi samo neprilike...
Je li to osjećaj mržnje, stvarno mi je taj osjećaj nepoznanica.
A pošto je na bazi negativnosti, ne želim znati kako je to, mrziti…
Grijeh – Oni nam se događaju svakodnevno, možemo ih uvrstiti u velike ( nepopravljive ) i male (lako zaboravljive ).
Nitko nije savršen, i svatko ima pravo na pogr(ij)ešku. Bila ona svjesno ili nesvjesno načinjena. Da nema grijeha, možda ne bi ljudi imali poteškoća i problema u životima. Grijesi, kakvi bili postoje s razlogom. Život ne bi bio tako intrigantan da ljudi ne griješe, pa kasnije ispravljaju pogreške. Zapravo, fascinantno je vidjeti kada čovjek pogriješi i onda se trudi svim silama popraviti i ispraviti načinjenu «štetu». Ponekad je teško uopće shvatiti grešku i onda na sve to još i popraviti je. Da, kako rekoh, očito je da su grijesi tu, među nama s nekom svrhom. Griješili mi ili ne, bitno je da se trudimo popraviti to i da osoba kojoj je «šteta» načinjena shvati naš trud. Pa makar on bio negativnog ishoda…
Poštenje – Eto još veće enigme. Teško je biti pošten, jer s jedne strane napraviš dobro s druge loše. Nekome pomogneš, nekome odmogneš! Da, tako to biva. I to je nepromjenjivo, takva je nazočnost poštenja. Dopuštanje kojekakvih malverzacija i onda jadno i sažaljeno glumljenje poštenjaka, fuuuj. Najbolje bi bilo opisano poštenjem između dvije osobe. A to svatko shvaća o čemu je riječ ako ima najboljeg prijatelja. (A tko nema…) Dakle poštenje i lojalnost između ljudi. Po meni je to najveća vrlina kod čovjeka. A da ne pričam o poštivanju odluka, poštivanju djela, shvaćanje željenog postignuća i tako dalje i tako bliže! Poštujmo se jer nas to zbližava…
Brutalnost – Ajme teške li riječi. Fizička ili verbalna brutalnost, kakva god bila odvratna je. E tu stvarno ne vidim smisao toga. Zašto nam je ona uopće potrebna? Pa zar je i ona toliko neophodna? Koja je svrha zlostavljanja što među ljudima, što čovjeka i životinje. Zar je to način življenja, ma sramotno. Ili samo dokazivanje na bazi brutalnosti, pa kakvu osobu tako što može zadiviti? Koga to može simpatizirati, takve osobe očito vide samo tamnu stranu života. A opet im je to možda nametnuto na raznorazne načine tokom života. Pa samo tako znaju postupati…
Omaložavanje – Također nam je potrebno, i ne vjerujem da postoji osoba, koja nikada nije nekoga omaložavala. Pokušala nekoga, spustiti na nivo koji je odavno pređen. Poniziti nekoga, da bi druge zadivili. Ma u biti omaložavanjem samo pokazujemo kakvi smo mi zapravo ljudi i što smo sve u stanju napraviti da druge «pokopamo». I onda kao na takav način ispadnemo velike face, nedodirljivi. Nema nam ravnih, ma žali Bože. Takvim činom si samo dopuštamo da drugim ljudima padnemo u očima. I to zapravo na nesvjestan način. Mislimo kako smo omaložavanjem postigli neznam ti ni ja šta. A u principu samo tonemo i tonemo sve niže…
Uzdizanje – Svatko sebe pokušava na sve načine uzdignuti i pokazati se svijetu u najboljem svijetlu. Pokušati dočarati zapravo ono što uopće nismo. Ali svejedno svatko se diči dizanjem sebe i smatra da je postigao nemoguće postignuće. Nitko ne shvaća da možda kada bi pokušao uzdići druge, svoje najdraže, da bi tako, na taj način ujedno i samoga sebe uzdignuo. Ali ne…
Svatko sebi želi pripisati zaslužene i ne zaslužene uspjehe. Dok drugima nameću vlastite neuspjehe. Hmm, zanimljiva je teza kako svi želimo sebi sve naj, naj. Da bismo drugima dali što bolju sliku o sebi, a u biti smo i sami svjesni da smo daleko od tako nečega. Pokušavati podići vlastiti moral, koji znatno pada i pada i pada....................................
POKAŽIMO SVOJU KARAKTERNOST I BUDIMO ONO ŠTO JESMO, RADIMO ONO ŠTO NAJBOLJE ZNAMO!!!!
A OVE PRIJE SPOMENUTE NAVODE OSTAVIMO NADOLAZEĆIM NARAŠTAJIMA KOJI ĆE SE S TIME TEK UPOZNATI…
Jesmo li ovdje samo zbog ravnoteže među zvijezdama ili smo stvoreni da težimo nečemu većem?
Jesmo li tek obične marionete kojima drugi upravljaju?
Život se sastoji od svakodnevnih nizova uspona i padova. I iz dana u dan moramo puniti baterije za nove pobjede odnosno poraze. Sami se borimo za pobjede, dok drugi brinu o našim porazima. I dok se trudimo težiti ka nečemu boljem i većem, uvijek nam se nešto ispriječi na putu, neke prepreke, koje nam papre i otežavaju željeni cilj. Tako je to kada želimo nešto više od života. A kada krenu oni famozni padovi, nižu se problem za problemom, i tonemo sve niže i niže. I kada pomislimo da gore ne može, nađe se netko tko nas pokopa… Dali su naše težnje i očekivanja od života nešto neispunjivo, nešto što se ne može postići?!? Koliko je zapravo život težak, što sve od njega moramo naučiti…U principu život je velika borba, s kojim se jako teško boriti jer u ponekim aspektima nas nadjača a da toga nismo ni svjesni! Ali treba se boriti, nikada olako sve ostaviti i samo prekrižiti ruke. Poznato je da se za lijepe i dobre stvari treba svim snagama boriti. Već će nam se to nekako kompromitirati…A da ne bude sve tako crno. Život ima i nekih prednosti. Rođeni smo da mislimo, razmišljamo, radimo, volimo! Eihh da, volimo…Ljubav – kažu, danas je ljubav precijenjena. Možda, možda i nije, a možda su u šumi… Mene je taj osjećaj «pomazio» i dopustio da volim. Da u biti saznam što znači nekoga voljeti. Vidjeti kako je kada nekome pokloniš svoju dušu, srce, osjećaje…Neki si dopuste da izgube ono što vole, pa kasnije kažu – Tek mi je sada jasno što sam imao i koliko mi je značilo. A tada je kasno…. Moramo čuvati i cijeniti ono što volimo. Možda samim time otežamo gubitak toga! Nikada dopustiti da nam netko pokušava narušiti izgrađeno. Ljubi i voli onako kako znaš, jer sve ima svoje zašto! E pa tako ću i ja, ljubiti i voljeti, i nadasve čuvati tu ljubav, jer mi to u životu znači apsolutno sve. ( Matea, volim te! ) I uvijek ću cijeniti ono što trenutno imam… -Ne dopustiti si onu poznatu …što bi bilo kad bi bilo…? Imat' ćemo onako kako si napravimo, a za posljedice možemo samo sebe kriviti! Možda bi trebali otići nekim nepoznatim putem, donositi nove životne odluke, zaboraviti prošlost ( nekada je to preteško, nemoguće), gledati sadašnjost i očekivati lijepu budućnost. I iskoristiti svaku priliku koju nam život pruža, da ne bi kasnije gledali tužnog pogleda kako odlazi u nepovrat. Sklopiti oči i sanjati o boljem sutra….
Život se sastoji od niza uvjeravanja, pokušavanja, učenja. «Budala uči na svojim greškama, pametan na tuđim.» Pa ne bih se složio, ponekad je bolje neke stvari iskusiti na vlastitoj koži, tada se barem uvjerimo što zapravo znači pogriješiti. Ima jedna zanimljiva teza – život je čupav i dlakav (kad ga obriješ nikakav). O.K., istina, nekim stvarima jednostavno ne možemo upravljati ali u suštini je uvijek onako kako samo odredili odnosno onako kako smo napravili. E sada;
1. Svatko je krojač svoje sudbine...
2. Sve je zapisano u zvijezdama...
Što je tu zapravo istina?!
Ma kako bilo, teško je sudbinu nadmudriti ili joj se suprotstaviti. Uvijek moramo biti na oprezu, spremni i očekivati ono moguće, jer se ono nemoguće svakodnevno događa!!!!!
Ponekad se zbilja znam priupitati što je «Prijateljstvo» odnosno Prijateljstvo?!
Eto pokušati ću dočarati definiciju «Prijateljstva» i Prijateljstva…
Pa da razotkrijemo i taj misterij ( Yeah Right )!
Teško je danas znati tko ti je prijatelj, jer sve se svodi na to da i od one osobe koju smatraš najboljim prijateljem ti zabije nož u leđa, i onda ga još s guštom okreće. ( I to naravno, sve nama iza leđa. ) Zar je to prijatelj?! Ne znam, zbilja, ne znam!!!!!!!!!!!!
Nego, po nekim mojim vizijama ( koje su izvučene iz praznog prostora – moje glave ) bih rekao da se «prijateljstvo» može opisati tipa ovoga.
Skupi se ekipa, pijanka, zajebancija, lud provod… -i opet sve se svodi samo na zajebanciju!
E sada, da li se može računati na te ljude? Da li od njih ikada išta možeš očekivati? Ja bih rekao da ne. Barem ja to još nisam doživio! Znači takvi ljudi «služe» samo za podizanje atmosfere i blago rečeno ispunjenje vikenda u maksimalnim granicama. Možda se pokaže pojedinac kao osoba od povjerenja i krije se pod maskom dobrog prijatelja. Ali opet kažem iza leđa te pljuje i pokušava smjestiti na sve moguće i ne moguće načine! I tako ljudi žive u zabludi jer misle i cijene ono što takva osoba daje i pruža. Dok druga strana jedva čeka podvaliti neku spačku. E sada kaže ovako; Čuvaj se «prijatelja», jer za neprijatelja znaš što misli o tebi!
Takvi zaslužuju samo jedan kompliment, pljuvanje u facu!Eto to bi po meni bilo «Prijateljstvo»………………………….
A sada evo još veće enigme, kako prepoznati pravog istinskog prijatelja??????
Khmm, khmm…
Ljudi vjeruju da pravo prijateljstvo dolazi s dugim nizom godina poznanstva. Pa zar nekoga moraš poznavati čitav život da bi mogla ta osoba steći tvoje povjerenje? A opet, nikada nikoga nećemo upoznati kako treba, jer ljudi uče cijeli život…
Nadalje, smatram da je poveznica istinskog prijateljstva otvoren i iskren odnos od samoga upoznavanja te osobe. U to vjerujem iz razloga što one osobe koje sam smatrao prijateljima su jednostavno ili odšetale iz mojeg života ili su se svim snagama potrudili uništiti prijateljstvo ali u svoju korist. Znači, iskoriste te uzmu sve što trebaju i onda mili moj, 'ko te je..!
Ali dobro i to je iskustvo više, samo to…
Ja sam uspio steći one prave prijatelje. Barem vjerujem da su pravi jer do sada je sve bilo izvanredno. I čvrsto vjerujem da će tako i dalje biti, jer za takve ljude se vrijedi boriti do zadnjeg atoma. Oni se upoznaju samo jednom u životu, takvih više nema. Jedni jedinstveni. Prijatelji dolaze i odlaze, na nama je da zadržimo one najbolje…….
Mislim da je dovoljno reći kada prijatelj uvidi nešto gdje ti može pomoći i odmah se založi za to, bez da ti to zahtijevaš od njega …
Kada shvaća da se o svemu da raspraviti i neće dozvoliti da neke sitnice naruše dotada izgrađeno. Kada se konstantno bori za tebe. Koji te jednostavno doživljava kao dio sebe, koji će ti reći sve bez obzira bilo to pozitivno ili negativno. ALI JE ISKRENO. I to je ono što se cijeni. E to je po meni prijatelj!
I za takve dajem ruku u vatru…-ma šta ruku, sebe! Vjerujem da neću ostati kratkih rukava od druge strane……….
Ja dajem 110% sebe za:
Krešo
Dario
Veselin
( 4 – Forever )
I da se ne zaboravi, ništa manje vrijednoj susjedi… ( ipak šećer na kraju )
Rek'o Bože da ti bolje odmah priznam ako umrem sutra, i ne izađem sa suncem idućega jutra. Neka spale moje tijelo i čuvaju mi pepeo. Neka slave, samo nek' im bude veselo. Neću bježat, ako nema vremena, ništa ne trga srce kao tuđa nevjera.Ja ću svirat uz nebeske svirače, pa da čuješ brate kako ova pjesma plače.
Vratit ću se nazad, ako umrem sutra, živjet ću u vašim riječima jednog jutra.
Kada sjetiš se kako bili sretni ste, iz dobre namjere zapali jednu za mene. I ako budeš imaš jednu tu od mene, ništa me ne drži više nego uspomene, samo jednu stvar zamolit ću te fakat,
ako umrem sutra, obećaj mi da nećeš plakat. Pali jednu svijeću ako umrem sutra, i ne vidiš me više sljedećega jutra.
Vidjet ćeš me opet kada smisao nađemo, vratit ću se nazad kao tvoj čuvar anđeo. Griješio sam, jesam, ne budi sad ljut.
Al' nekad krivi korak odredi cijeli put, samo jednu stvar Bože, još te molim. Pazi mi na majku i reci da je volim.
Možda me neki zaborave odmah, možda neki niti ne primijete, 'ko zna? Ako umrem sutra šaljem zadnji pozdrav, siguran sam sa ću vas još bolje upoznat. Onda kad me biti neće, sjeti me se kad iziđeš naveče'.
Ja bit ću sa vama tih dana ko i juče', možda me ne vidiš ali čut ćeš.
Vidjet ću 'ko me voli, a da nisam znao, vidjet ću koga boli, a da nisam znao.
Javit ću se da sam sretno stig'o, prvo doma onda vama, budeš vid'o. Pričam o svemu, ne moraš me slušat, al' možda je gore bolje nego tu sad. Ako sam zaslužio u srcu da me nosiš, bit ću blizu ja ću pazit kako voziš.
Brate digni glavu gore 'ko da s vama tu sam, pa mi reci sve to naglas, buraz ja te slušam, nije važno kaj me nema više s vama sutra. Naruči jednu i za mene ko da sjedim preko puta, znam da žao ti je, al' to nemoj priznat, obriši te suze, što ti klize preko lica, nemoj da te drugi vide kako plačeš, brate, znam da falim vam i da to ne pokažeš.
Zato ne brini, ovdje s vama bit ću stalno, niste jedini, moja mama plače za mnom.
To se ne može promjeniti, pa to je stvarno,neko ode mlad, a neko doživi duboku starost.
Neko će me još i pamtit, a neko neće gledat ću 'ko mi na groblju sve nosi cvijeće.
Znaj da pazit ću na tebe kamo god da ideš, brate vidimo se ovdje kad ovamo stigneš!
...Nekima se ovaj post možda i ne svidi, al' jebeš mi sve te riječi tu moraju biti i AMEN!!!!!
Da, da, da, ne pričinjava se nikome! I ovo ljeno, pemsko dupe odlučilo pomaknuti se i opet se vratiti u svijet blogera. Doduše, uz nagovore svih mogućih. Pa eto, rek'o da vam ispunim i uslišim želje...
Pošto sam inače poznat' po filozofiranju, ovaj put ću izbjeći bilo šta na bazi toga. Samo da poželim sam sebi dobrodošlicu, i begam dalje...
I samo da najavim, na ovoj adresi se neće događati niš' spešl, u biti, samo neki događaji iz mog života. Jer nemam namjeru pokazivati svoj život prek' net-a! Više to bude onako opčenito. ( Da, toliko o tome što već sada neću početi filozofirati. )
Eto na kraju mi samo preostaje svakom posjetitelju i čitatelju isto tako poželjeti dobrodošlicu, i nadam se da će kol'ko tol'ko biti zadovoljan posjetom ovog bloga.
Ehh da, komentari - prihvačam sve, i lijepu riječ i kritiku.. Ali ako bude nekih sranja, blog opet odlazi u nepovrat! HVALA!
Prvi pošteni post se može očekivati kroz.... -skoro!!!!!!!!!!!!!!
